U zadnjoj epizodi događaja prije konačnog pada muslimanskog Endelusa u ruke kršćana 1492. nakon nešto manje od 800 godina vladanja muslimana u Španiji, navest ćemo poučne događaje onima koji pouku uzimaju. Naime, španski kralj Ferdinand III i kraljica Izabela, 895 po hidžri (1490 po miladiju) opsjedaju Granadu sa svih strana, zadnje utočište i uporište muslimana u Endelusu. Kršćanski kralj traži od namjesnika Ibn Ahmera Sagira da preda grad i napusti Endelus.
Istovremeno šejh Musa ibn ebi Gassan organizovao je pokret otpora, oživio džihad u prsima muslimana i sedam mjeseci uporno sprečavao kršćane da zauzmu grad. Kršćanski kralj Ferdinand III sklapa dogovor sa Ibn Ahmerom pristajući na 70 šartova koje mu je ovaj uslovio a da zauzvrat preda grad kršćanima i bude njihov kršćanski vezir (ministar). Muslimanski namjesnik Ibn Ahmer je pristao na dogovor pod uslovom da se druga strana zakune na preuzetu obavezu ispunjenja šartova kao i da se sam papa obaveže da će garantovati sprovedbu dogovora što je od strane kršćana i učinjeno.
Neposredno prije potpisivanja dogovora od strane Ibn Ahmera, šejh Musa ibn ebi Gassan u legendarnom dvorcu Alhambri (koji i dan-danas prkosi vremenu svojom ljepotom i raskosnošću), odvraćao je i upozoravao namjesnika Ibn Ahmera i njegove ministre na pogubnost potpisivanja tog dogovora. Između ostalog, rekao im je sljedeće: “Kršćani ne poštuju dogovore, ne obmanjujte sami sebe, ne računajte da će oni ispuniti svoja obećanja, ne oslanjajte se na čast njihovog kralja, zaista je smrt najgore čega se bojimo i što nam se može desiti.
Pred nama je pljačka našeg grada, onečišćavanje naših džamija, rušenje naših domova, silovanje žena i kćeri, zulum, vandalski fanatizam, bičevanje, lanci, zatvori i inkvizicija. Ovo ćemo trpjeti umjesto časne smrti. Što se mene tiče, ja to neću vidjeti, umrijet ću ponosnom i dostojanstvenom smrću.” Nakon održanog govora šejh Musa je napustio dvorac, otišao kući, obukao vojnu odjeću, uzeo oružje i otišao u sukob protiv kršćanske izvidnice, većinu je ubio a zatim preselio kao šehid. Kršćanski kralj i kraljica čim su ušli u dvorac Alhambra naredili su da se postavi veliki srebrni krst na njenom vrhu. Naravno, ne samo da nisu ispoštovali 70 šartova na koje su pristali nego nakon devet godina od zauzimanja Granade objavili su zabranu ispoljavanja bilo koje vjere osim kršćanstva. Ovu godinu označavaju neki historičari početkom španske inkvizicije, velike skupine muslimana su u prisili prihvatile kršćanstvo čiju iskrenost je inkvizicija revnosno provjeravala dok su ostali muslimani učinili hidžru u Afriku.
Priča o stradanju i egzodusu španskih muslimana je tema za sebe. Ibn Ahmer je sa svojom porodicom napustio kraljevske dvore Alhambru i krenuo u pravcu Maroka. Sa mjesta odakle je zadnji put gledao dvorac stajao je i plakao, pa mu je njegova majka rekla: “Plači kao žensko za kraljevstvom koje nisi mogao da braniš kao muško.”
Ovo riječi i zadnje posmatranje Alhambre zabilježeni su u mnogim historijskim knjigama. Ibn Ahmer je uhapšen u Maroku i zatvoren od strane vladara zbog izdaje islama i muslimana u Endelusu.
Iz ovih izdvojenih događaja pada i nestanka jedne od najvećih islamske i ljudske civilizacije i kulture bodu u oči dva dijametralno oprečna stava i ponašanja:
– jedno: prizor ponosnog i časnog završetka osobe čije je srce ispunjeno Kur’anom, sunnetom i dinom.
– drugo: postupak poniženog i kukavičkog ponašanja osobe koja je zbog dunjaluka spremna da pristane na sve samo da mu vlast ostane u rukama.
Naravno, kao što je poznato historija je učiteljica života onome ko je izučava i pameti ima. Allahova plemenita knjiga Kur’an u svom trećinskom djelu sadrži priče i događaje o Vjerovjesnicima i narodima, a smisao navođenja priča je u tome što se iz njih lakše uči i uzima pouka.
Kaže Uzvišeni: “U kazivanju o njima je pouka za one koji su razumom obdareni.” (Jusuf, 111)
I kaže Uzvišeni: “..i pričaj o događajima da bi oni razmišljali..” (El-E’araf, 176)
Ve billahi tevfik
Autor: Dr. Zijad Ljakić