Prenosi se od Ebu-Abdi Huzejfe b.el-Jamana, r.a., da je rekao: "Klanjao sam jedne noći sa Poslanikom, s.a.v.s. On otpoče namaz učenjem sure el-Bekare, pa rekoh (pomislih u sebi) učinit će ruku poslije sto ajeta, ali nastavi, pa rekoh, klanjat će prvi rekat sa El-Bekara, ali nastavi, pa rekoh obavit će ruku na kraju, ali zatim započe sa učenjem sure En-Nisa i prouči je, pa započe sa učenjem sure Ali – Imran i prouči je, a učio je razgovjetno. I kada bi učio ajet u kome je tesbih (slavljenje Allaha, dž.š.), slavio bi Ga, govoreći "Subhanellah". Kada bi naišao na ajet u kome se spominje molba Allahu, molio bi, a kada bi naišao na ajet u kome se spominje utjecanje Allaha od nečega, utjecao bi se. Poslije toga je otišao na ruku i govorio "subhane Rabbijel azim". Tako mu je ruku potrajao koliko i stajanje, potom reče: "semiallahu limen hamideh, Rabbena lekel hamd" i ostade da stoji dugo, približno koliko je bio na rukuu. Zatim je učinio sedždu, govoreći: "subhane Rabbijel eala", pa mu je bila sedžda duga približno stajanju."
Hadis bilježi: Muslim
Hadis 394
✿ Hadis dana ✿
Ebu-Se’id i Ebu-Hurejre, r.a., prenose da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Muslimana (vjernika) ne pogodi nikakva nedaća ili bolest, niti tuga ili žalost, niti bilo kakva nezgoda, čak ni obični ubod trna, a da mu zbog toga Allah, dž.š., ne oprosti dio njegovih grijeha.”