Prebirem ponekad trenutke iz prošlosti, prisjetim se slasti naučene stranice. Prisjetim se neopisive sreće kada upamtiš posljednji ajet, posljednji harf i znaš da nema više. Tu se miješaju emocije. Čas ti je drago što si ispunila svoj cilj i postala čuvarom Allahove Knjige, a čas ti je žao jer je učenje novih stranica postala tvoja rutina. Često mi u misli dođe posljednji dan polaganja pred komisijom, kada je grlo presahnulo, a oči zasuzile na prvim ajetima sure tebbetjeda. A tada mi je hafiz Ismet Spahić uputio riječi koje nikada neću zaboraviti: “Plači dijete, plači, imaš razloga da plačeš!”. Subhanallah.
Razumjet će onaj koji doživi, a molim Allaha da svi to dožive, te molim Uzvišenog da olakša put do toga. 🌸
Kanita Perenda