Bojim se za nas našeg merhametluka i naše naivnosti.
Bojim se, a istovremeno mrzim to što svaki put padamo na jedan osmijeh i lijepu riječ upućene od onih koji nas dokazano ne vole. Što se predamo i popustimo pred tim jednim sićušnim atomom prividne ljubaznosti i brige o nama. A mrzimo i ignorišemo one koji nas vole i upozoravaju na istu grešku. Onu grešku koju stoljećima ponavljamo i svaki put iz nje naučimo nešto novo ali nikad u potpunosti ne savladamo gradivo. Ta greška koja se poput krpelja zakačila za naše tijelo i malo po malo stoljećima isisava iz nas vodu života.Taj gen zaborava naše je prokletstvo a ujedno i blagoslov. Blagoslov jer zaboravimo patnje i zlo, a prokletstvo jer zaboravimo one koji nam te patnje i zlo nanesu. Čudan smo narod koji redovno uči samo iz svojih grešaka a nikad da nauči. Još uvijek učimo da položimo posljednji ispit, samo čekamo novi ispitni rok… Slavu i ponos tražimo na smetljištu budućnosti, nasuprot neiscrpnog bogastva vlastite historije. U zdravlje naša naivnosti, naša gluposti… po ko zna koji put.
Razmišljanje #1
✿ Hadis dana ✿
Ebu-Hurejre, r.a., prenosi od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da je rekao: “Tako mi Allaha, ja zatražim oprost od Allaha, dž.š., i obratim Mu se tevbom više od sedamdeset puta dnevno.”