Jedne sam prilike pomagao meni dragoj osobi pri klanju ovna (nije kurban).
Svi mi imamo takve ljude oko nas, prijatelje, rodbinu, komšije, kolege… Merhametli insane, široke ruke, spremne pomoći u svakom trenutku i gotovo po svaku cijenu. S njima uvijek možeš popiti kahvu, popričati o svim društveno političkim temama; sportu, politici, nauci, ekonomiji…svemu osim o jednoj temi..
Nakon što smo završili klanje i raspremanje mesa, on onako pogleda po onom raskomadanom mesu i pomalo oholo, samouvjerno, više za sebe reče: "Ko bi ga sad ponovo sastavio!?". Možda je to bila rakcija na dobro "odrađen" posao, ali meni je nekako "parala uši" i ostala duboko urezana u sjećanje iako je od tog događaja prošlo dobrih 7 godina. Udaljio sam se par koraka pogledao prema "raskomadanom" ovnu te (više za sebe) odgovorio: "pa Onaj ko ga je i prvi put stvorio". Dugo sam nakon toga razmišljao o toj teškoj rečenici izgovorenoj na tako lagan način – bez ikakveog razmišljanja. A posljedice njene su kao brda velike.
Jedan od mušrika došao je Allahovom Poslaniku s.a.w.s. i donio truhlu kost koju je svojim rukama izmrvio i prosuo po zraku te upitao: "O Muhammede, ti tvrdiš da će Allah ovo oživiti?!", a on mu odgovori: "Da, Uzvišeni Allah će te usmrtiti, potom proživiti, a potom odvesti u Vatru." Povodom tog događaja objavljen je između ostalog i ajet: "..Reci: "Oživiće ih Onaj Koji ih je prvi put stvorio; On dobro zna sve što je stvorio.."
Otišao sam i ne čekajući njegov komentar, jer sam se bojao da bude gori od ovog prethodnog, znajući kakav je naš inat, tvrdoglavost i ponos. Danas smo lahki na riječima, a riječi su opasne. U jednoj se predaji kaže da čovjek izgovori riječ ne obraćajući pažnju na nju (smatrajući je beznačajnom) a zbog nje bude uveden u vatru..
“Onima koji dokaze naše budu poricali i prema njima se budu oholo odnosili – kapije nebeske neće se otvoriti, i prije će deva kroz iglene uši proći nego će oni u Džennet ući. Eto tako ćemo Mi griješnike kazniti.” [El – A’raf – Bedemi, ajet: 40]