Mnoge sam stvari u svome životu naučio. Jedna od njih jeste da je iskrena i istinita pohvala svakome draga, pa i onim ljudima koji su najpobožniji i najskromniji. Takva riječ utječe na dušu čovjeka i donosi mu smiraj.
Kada bih sjedio s bogobojaznim ljudima od nauke, primijetio bih kako lijepo reaguju na iskrenu pohvalu, kako ih ona smiruje i donosi radost. To je narav istinite i lijepe riječi. S druge strane, to je metod Poslanika ﷺ. On je poticao na to da se lijepo prema ljudima ophodimo i da im priznajemo njihove zasluge. Allah voli kada druge ljude i obrađujemo.
“Samo Allahovom milošću, ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine. Zato im praštaj i moli da im bude oprošteno i dogovaraj se s njma. A kada se odlučiš, onda se pouzdaj u Allaha, jer Allah zaista voli one koji se uzdaju u Njega. Ako vas Allah pomogne, niko vas neće moći pobijediti, a ako vas ostavi bez podrške, ko je taj ko vam, osim Njega, može pomoći? I samo u Allaha neka se pouzdaju vjernici!” (Alu Imran, 159, 160)
Autor knjige “Kako steći prijatelje” kaže kako je jedan od najvećih uvjeta za dobro prijateljstvo upravo lijepa i iskrena pohvala. Naravno, ovdje nema mjesta za bilo kakvo pretjerivanje i laži. To je stvar poštenja, iskrenosti i plemenitosti. “Allah je sve s mjerom stvorio.”
Dakle u međuljudskim odnosima ne treba biti pretjeranog hvalisanja niti hladnoće i odsutnosti. Odnosi se grade na moralu, uzvišenosti i duhovnosti. Svako se može osorno odnositi prema ljudima, ali će ih onda zauvijek izgubiti, ali možemo biti prijatni i nasmijani, i tako ih osvojiti.
“Ti svoju milost pokaži vjernicima koji te slijede.”
Naša je zadaća da se družimo s ljudima i njihova srca osvajamo ljubavlju, lijepim riječima i iskrenošću. Svi smo mi Allahovi svjedoci na Zemlji.
“I ljudima lijepe riječi govorite.”
Postoje ljudi koji su izuzetno dobri u kritici i pogrdama. Takvi vrlo brzo klonu duhom, izgube srce i energiju i na kraju izgledaju poput žalosne vrbe. Oni sa sobom nose netrpeljivost i pesimizam; gdje god krenu, iza njih ostaje pustoš, briga i očaj u dušama i očima ljudi.
S druge strane, imamo ljude koji su uvijek nasmijani. Oni zrače dobrom i srećom i to prenose na druge ljude olakšavajući im na taj način život. To su istinski promotori sloge i radosti!
Svaki čovjek trebao bi uz Božiju pomoć da sve žrtvuje kako bi iskreno stekao ljubav Boga, Poslanika ﷺ i ljudi. To se postiže pozitivnim i lijepim ponašanjem i vrednije je od svih riznica i svakog blaga na ovome svijetu.
Ko želi dobra i lijepa svojstva morat će s potruditi i oznojiti jer se ona nalaze na vrhu ljudskih osobina. S druge strane, lahko je postati loš jer su negativne stvari na dnu i samo vuku u provaliju. Pasti je lahko, a teško je uspeti se na vrh.
Iz svog iskustva naučio sam da ljude veseli i čini sretnim kada im priznate lijepe osobine, nadarenost i zasluge. To ih potiče da budu još više ambiciozniji i radiniji.
Nasuprot tome, kada ne primjećujete nečiji trud i zalaganje, dolazi do frustracija, očaja, nezadovoljstva i pesimizma. Ljudi koji ne primjećuju druge jesu umišljene osobe koje misle kako su samo one pametne i vrijedne spomena, a to je velika zabluda i laž.
Poznajem mnoge ljude koji su veliki i istrajni borci za dobro i istinu, ali nisu znali koliko su uradili sve dok ih neko nije pohvalio i ukazao im na veličinu onoga što su uradili i što su žrtvovali.
Znam jednog studenta koji je jako dobar pisac i koji je već napisao nekoliko manjih djela. No, niko ga nije pohvalio niti njegov trud primijetio, tako je i poslije studija ostao nezapamćen i bez ikakva utjecaja u društvu.
S druge strane, poslušao sam jednom jednu kasetu na kojoj je bilo snimljeno predavanje jednog nepoznatog studenta. Predavanje mi se mnogo svidjelo, te sam se zainteresovao za predavača, našao ga i pohvalio ga za kasetu. On je bio presretan, zadovoljan i zahvalan Allahu na svemu. Preporučio sam nekim prijateljima kasetu, a oni svojim poznanicima, tako da se za tog, do jučer nepoznatog studenta, čulo svugdje u zemlji. Uskoro je izdao nekoliko kaseta i postao poznat širom svijeta.
Ovo najbolje svjedoči o ulozi pažnje i pohvale za dobar rad.
Zato nemoj nikoga poniziti i ničiji trud zanemariti. Oko toga treba biti jako oprezan i pažljiv.
Allah u Kuranu kaže: “O vjernici, neka se muškarci jedni drugima ne rugaju, možda su oni bolji od njih, a ni žene drugim ženama, možda su one bolje od njih. I ne kudite jedni druge i ne zovite jedni druge ružnim nadimcima! O kako je ružno da se vjernici spominju podrugljivim nadimcima! A oni koji se na pokaju ‐ sami sebi čine nepravdu.” (El‐Hudžurat, 11)
Svi ljudi vole da ih neko bodri, pohvali i podstiče na dalji rad i nove uspjehe.
“On se namrštio i okrenuo zato što je slijepac njemu prišao, A šta ti znaš ‐ možda on želi da se očisti, ili pouči, pa da mu pouka bude od koristi. Onoga koji je bogat, ti njega savjetuješ, a ti nisi kriv ako on neće da vjeruje; a onoga koji ti žureći prilazi i strah osjeća, ti se na njega ne osvrćeš, Ne čini tako! Oni su pouka” (Abesa, 1‐11)
“Budi čvrsto uz one koji se Gospodaru svome mole ujutro i navečer u želji da naklonost Njegovu zasluže, i ne skidaj očiju svojih s njih iz želje za sjajem u životu na ovom svijetu, i ne slušaj onoga čije smo srce nehajnim prema Nama ostavili koji strast svoju slijedi i čiji su postupci daleko od razboritosti.” (El‐Kehf, 28)
“I ne tjeraj od sebe one koji se ujutro i navečer Gospodaru svome mole želeći naklonost Njegovu — ti nećeš za njih odgovarati, a ni oni neće odgovarati za tebe, jer bi, ako bi ih otjerao, nasilnik bio” (El‐En’am, 52)
Vidimo, dakle, da je Poslanik ﷺ prekoren jer nije posvećivao pažnju jednom čovjeku koji je želio islam.
U svojoj knjizi Dani Taha Husein navodi potresna svjedočanstva iz svoga djetinjstva, kada su ga profesori s El‐Ezhera zvali slijepcem i tako ostavljali na njegovoj duši trajne ožiljke i učinili da ne voli taj poznati univerzitet.
Treba znati da niko od nas ne voli da bude ponižavan i potcjenjivan. Zašto onda to činimo drugima?
Primijetit ćeš kako je hladno i mučno svako sijelo na kojem priča samo jedna osoba, gdje vlada monolog i riječ “JA”. Svako tada osjeća neku muku i prazninu u duši, a sve zbog činjenice daje zanemaren i potcijenjen.
Sjećam se kako sam na Institutu u Rijadu mnogo pažnje posvećivao čitanju i pisanju poezije. Mnogi su me profesori hvalili tako da sam se osjećao kao veliki pjesnik poput Ebu Temmama i Mutenebija, pa čak i većim od njih.
Jednom prilikom kada je došla neka posjeta na Institut, od mene su tražili da pročitam svoju pjesmu jer niko drugi od studenata nije pisao. Nakon čitanja, svi su me hvalili i blagosiljali. Kada sam ostario i više upoznao književnost, vidio sam da moja pjesma i nije bila tako dobra. Ipak, u to vrijeme mnogo mi je značila i pomogla. Stoga, ne trebamo druge ponižavati niti im život činiti težim.
Nije teška stvar nekoga pohvaliti i lijepo se s njim ophoditi, a jako je važna, baš kao sunce za biljke.
Ne tuguj – Aid El-Karni